Vreme ne čini da zaboravim,vreme mi samo baca još suočavanja sa njenim odsustvom.

 Pre dve godine,nesrećnim slučajem, ostala sam bez svoje sestre,drugarice,srodne duše. Kada izgubite osobu koju volite, ne gubite je celu. Već vremenom,deo po deo, ona odlazi i čini sam odlazak još težim. Svakog novog dana se suočavate sa tim da te osobe nema više i kako vreme odmiče rupa u grudima se širi i postaje velika toliko da vas guši. Vremenom prestajete da plačete svakog dana,ali se onda zatvarate u sebe i tu trunete,gubite snagu. Trgnete se tek ponekad ali taj trzaj ne ukazuje na promenu i spas.
 Koliko smo mi sami živi posle tragičnog gubitka voljene osobe? Taman toliko da drugi vide da živimo. Pre bih to nazvala preživljavanjem,borbom sa vremenom i pokušajem da drugima još više ne otežamo taj gubitak. Pošto je bol ono što nas sjedinjuje,trudimo se da jedni drugima olakšamo,a samim lažnim osmesima i tišinom koju ostavljamo za sobom,ma koliko bili glasni, mi jedni druge trujemo. 
 Posle dve godine volim da gledam naše fotografije i pijem (ne tako zdravu) kombinaciju vodke i guarane koju sam pila sa njom,jer sve me to vrati na srećno vreme i čini mi se kao da je u mom društvu. Popričam ponekad sa njom, nekad joj napišem koje slovo jer nekako znam da sve može da vidi i čuje.
 Moja borba jede samo moje vreme,a borba koju ja vodim je životna. Ona ne prestaje, a ja nikako ne mogu da je dobijem. Jer ono što sam imala je izgubljeno,sad se mačujem sa životom sebe da ne izgubim. Svesna stvarnosti i svoje dalje uloge u sopstvenom životu,ja konce koje imam još uvek držim čvrsto,ili bar sebe ubeđujem da se neće pokidati. Nosim u srcu i glavi ljubav koju smo delile,trenutke,zagrljaje i osmehe. Prazninu puštam da raste,jer drugačije ne mogu, na kraju krajeva i ta praznina je njena. Ne mirim se sa tim,već prihvatam život takav kakav jeste. Znam samo da svako ''Jovana'' znači nešto najlepše na svetu, i da me negde čeka raširenih ruku,najlepšeg osmeha i najčistije duše. 
 Kao što je Šarl Bodler rekao: '' Ne vidim nikakvu utehu u tome što ću nadživeti prijatelja i ostati samo spomenik prošlih vremena'', utehu ne vidim ni ja,ostaje mi samo da čekam... Čekam da se negde ponovo upoznamo.